Paradajz (Solanum lycopersicum) je jednogodišnja biljka, koja vodi porijeklo iz Perua. Ima velike zahtjeve u pogledu plodnosti tla, sunčeve svijetlosti i njege. Hranjiva vrijednost paradajza je neprocjenjiva, zbog čega ima veliki farmako-medicinski i opšti biološki značaj. Plod paradajza najviše sadrži vodu, zatim ugljiko hidrate, proteine, lipide, organske kiseline, te obilje vitamina  A, B1, B2, B6, C, E, K i dr. Svoju primjenu najviše je pronašao u kulinarstvu i narodnoj medicini, gdje se zbog visokog sadržaja vitamina pronašao kao lijek u borbi protiv anemije.

Priprema zemljišta i sadnja

Drugom polovinom mjeseca marta, sjemenke paradajza se sade u tzv. klijališta, gdje će provesti vrijeme do pojave prvih listova. Zatim se, mlade biljke pikiraju u zasebne saksije, gdje nastavljaju odrastati, dok se zemlja dovoljno ne zagrije, da ih je moguće posaditi u vrt. To je vrijeme, otprilike,prva polovina mjeseca maja, kada su temperature zraka veće od 18˚C. Na otvorenom, odrasle biljke se sade u redove u razmaku od 50-60 cm. Jako je bitno tlo dobro pripremiti prije presađivanja na otvoreno. Dvije sedmice prije presađivanja, u tlu se iskopaju dublje jame u koje se ubacuje zrelo stajsko gnojivo izmiješano sa zemljom. Na taj način gnojivo na vrijeme nahrani tlo svim potrebnim hranjivim materijama za uspješan rast i razvoj paradajza. 

Paradajz zahtijeva mnogo fosfora i azota za svoj rast i razvoj, a prirodna gnojiva su jako dobar izvor ovih materija. Visoke sorte paradajza (Volovsko srce, Novosadski jabučar, Relly i dr.) kada dostignu visinu od 40-50 cm potrebno je povezati za potporu koja se postavlja uz biljku, ako se sadi na otvorenom. U plasteničkoj proizvodnju, za stabilnost biljke paradajza, koriste se polipropilenska veziva, koja se vežu na gornju cijev plastenika. Potpora čuva stabljiku od pada pri naletima vjetra ili zbog visine stabljike, čime se sprječava lomljenje mladih stabljika.

Njega i zaštita

Paradajz je jako osjetljiva biljka na bolesti, pogotovo na gljivična oboljenja ( plamenjača, pepelnica ). Neke sorte su manje ili više otporne na viruse i gljivice, bitno je izabrati one otpornije, što ovisi i od područja na kojem će se biljka uzgajati. Pravilnim zalijevanjem spriječiti će se pojava mnogih bolesti. Paradajz ne voli hladnu vodu, pa se uvijek treba nastojati da se zalijevanje obavlja ostajalom vodom, čija je temperatura otprilike jednaka temperaturi zemlje. Na ovaj način će se spriječiti „šokiranje“ biljke toplo hladnim temperaturnim razlikama. Imunitet biljke je potrebno održavati u kontinuitetu, ne dopustiti sušne periode i žučkaste stare listove da stoje na biljci, jer bespotrebno troše hranjive materije.

Najčešće štetočine koje napadaju, paradajz su  lisne uši, bijele mušice, gusjenice, crvi. Prirodnu prevenciju protiv ovih nametnika pogledajte ovdje. Protiv gljivičnih oboljenja najčešće se koristi modra galica, kao najbolja preventivna mjera. Protiv lisnih uši rastvor koprive, bijelog luka i pelina su se pokazali kao dobra odbrana od ovih nametnika.

Berba

Iako je najbolje pustiti da plodovi paradajza sazriju na svojoj stabljici, ponekad to i nije moguće zbog nepovoljnih vremenskih prilika. Zeleni plodovi mogu sazrijeti i ubrani, gdje proces sazrijevanja  nastavljaju, najbolje, smješteni u neprozirnim posudama, u mraku na sobnoj temperaturi. U vrtu, znakovi savršeno zrelog ploda su izrazito crvena boja, ponekad pri vrhu sa žutim nijansama.

U plasteničkoj proizvodnji nailazi se na niz problema u uzgoju paradajza. Najčešće se to dešava zbog neuravnotežene prehrane kristalnim gnojivima. Mnogi poljoprivrednici misle da, ako se više puta prehrani istim kristalnim gnojivom, u kraćim razmacima između gnojidbe, da će plod biti veći i bolji. Zbog ove zablude dešava se, da plodovi paradajza često opadaju  sa stabljike i u ranoj fazi razvoja, dok se na poluzrelim plodovima pojavljuju truležne, tamne fleke. S obzirom da je plod paradajza najviše opskrbljen vodom, a da kristalna gnojiva, koja se koriste za veličinu i sazrijevanje ploda najviše u sebi imaju kalija (K), dolazi do poremećaja u ravnoteži vode i hraniva. Zbog čega plod još više u sebi počinje da skuplja vodu, postaje jako težak za svoju stabljiku i jako mekan jer sve više gubi suhu materiju. Najbolje je kristalna gnojiva koristiti umjereno, po uputstvu i po preporuci stručnog lica.