Priprema zemljišta i sadnja

Niske ili visoke sorte graška, principi sadnje su isti. Osim što za visoke sorte je potrebno pripremiti i potpore. Grašak voli rastresito i plodno tlo, sa mnogo organske materije, blago kisele do neutralne pH reakcije. Tlo je najbolje površinski obraditi 15-tak dana prije sadnje. Površinsko frezanje, bogata gnojidba kompostom ili zrelim stajnjakom, otklanjanje korova, priprema gredica, osnovni su radovi koje treba izvršiti za sadnju graška.

Grašak se može saditi iz sjemena ili presadnica, iako je najčešći uzgoj iz sjemena. Na otvorenom, niske sorte graška se mogu saditi već u mjesecu martu, dok visoke se sade od početka do sredine aprila zavisno od područja. U pripremljene kanaliće ili kuće postavlja se 3-4 zrna, na dubinu ne veću od 10 cm na laganim tlima, i ne veću od 5 cm na nešto težim tlima. Razmak između 2 biljke bi trebao biti 15-20 cm za niske sorte i do 30-40 cm za visoke sorte, dok između redova 30-40 cm. Prije ubacivanja sjemena u tlo, poželjno je sjeme namočiti u vodi na 24 sata prije sadnje, kako bi nabubrilo. Na ovaj način sjemenka će brže izbaciti klicu, jer ima dovoljnu količinu vlage.

Njega i zaštita graška

Grašak se vrlo lako uzgaja i otporan je na ekstremnije vanjske uslove. Uz dovoljno sunca i vlage, moguće je dobiti vrlo bogat urod. Ova mahunarka se izvrsno slaže i sa drugim kulturama, te nije osjetljiva na plodored. Njeni susjedi imaju i koristi od biljke graška jer ujedno hrani tlo azotom. Na njenom korijenu rastu bakterije iz roda Rizobium, koje u početnom razvoju korijena koriste azot iz tla, ali ga tokom rasta biljke u tri puta većoj količini vraćaju zemlji. Kao i druge mahunarke, izvrstan je kao pred-kultura za uzgoj krastavica, paradajza i paprike.

Zalijevanje graška bi se trebalo obavljati skoro pa svakodnevno, u zavisnosti od vrste zemljišta, područja i vremenskih prilika. Grašak ima velike potrebe za vodom, ali ne voli zadržavanje vode, pa se i sadnja na težim tlima, koja vodu zadržavaju, treba obavljati na uzdignutim gredicama. Zalijevanje obavljati samo po zemlji, bez zalijevanja listova. Za sadnju obavljenu u redovima, preporučuje se postavljanje sistema za navodnjavanje.

Gnojidbu graška je poželjno obavljati samo na tlima koja su siromašna azotom i na tlima koja brzo gube vodu i hranjive materije (pjeskovita i šljunkovita tla). Zrelo kokošje gnojivo otopljeno u vodi, je bogat izvor azota. U suštini ako se tlo pravilno obradilo i pognojilo, gnojidbu u toku razvoja nije potrebno vršiti.

Zaštita od bolesti

Jedan od najvećih štetočina graška su lisne uši. Sadnjom između redova bosiljka ili ružmarina, koji svojim mirisom odbijaju uši, mogu se umanjiti šanse njihove pojave. Privlačenje njihovih prirodnih neprijatelje kao što su bubamare, spasit će se cijeli vrt od ovih nametnika. Obična sapunica i voda tjera uši iz vrta.

Od gljivičnih oboljenja pepelnica i plamenjača nisu tako rijetka pojava. Neadekvatna njega je prvi krivac zbog čega ova gljivična oboljenja napadaju. Pogrešnim načinom zalijevanja, ne otklanjanjem zaraženog lišća, ostavljanje biljnog otpada na zemlji, pogoduje širenju gljivica i smanjenju imuniteta biljaka. Prirodna sredstva na bazi bakra, upotreba preslice, mlijeka ili sode bikarbone, može spriječiti širenje bolesti. Prirodna prevencija protiv gljivičnih oboljenja ovdje.

Osim pepelnice i plamenjače grašak može oboljeti i od truleži korijena. Najčešći uzrok je nakupljanje vode u tlu, bilo uslijed preobilnog zalijevanja ili preobilnih i čestih padavina. Teška tla, koja sadrže visok udio gline, podložna su nakupljanjem vode, zbog čega nisu pogodna za uzgoj graška. Grašak na ovakvim tlima zahtijeva intenzivnu njegu, koja podrazumijeva redovno okopavanje, da bi se poboljšala cirkulacija zraka, formiranje drenažnih kanalića za oticanje viška vode, i zalijevanje samo kada je zemlja suha na dodir.

Još jedna, ne tako rijetka bolest graška je bakterijsko oboljenje, kojeg uzrokuje bakterija Pseudomonas syringae. To je patogena bakterija koja se uvlači u biljne pore gdje se dalje razmnožava. Znakovi prisustva ove bolesti su pojava tamnih mrlja na listovima ili stabljici, koje se šire dok se u potpunosti list ne osuši. Hladnije vrijeme praćeno padavinama, pogoduje širenju bolesti. Prirodne metode koje mogu spriječiti širenje ove bolesti otklanjanje zaraženih listova u početnoj fazi razvoja bolesti, upotreba jedinjenja na bazi bakra, kao što je plavi kamen, soda bikarbona i dr.

Berba

Niske sorte graška pristižu dosta ranije od visokih. Njihova berba može početi za otprilike 54 dana nakon sadnje, zavisno od područja i uslova u kojima se uzgaja. Izgled mahune je najbolji indikator zrelosti ploda, a od izbora vremena berbe ovisi i kvalitet ploda. Ako se berba izvrši prekasno gubi se prirodna slatkoća graška. U pravo vrijeme za berbu, mahuna bi trebala izgledati nabubreno tj.beru se prije nego što potpuno sazriju.

S obzirom da biljka graška ima plitak korijenov sistem, najbolje je jednom rukom pridržavati lozu, a drugom kidati mahune, ili nožem prekidati vezu mahuna sa lozom. Berbu je najbolje obavljati u ranim jutarnjim satima, kada mahune imaju najviše vlage u sebi. Vremenski okvir za potpunu berbu kreće se od 2-7 dana, jer nisu sve mahune u isto vrijeme spremne za berbu. Nakon berbe grašak se može održati u svježem stanju u hladnjaku, najviše 7 dana. Konzerviranjem, sušenjem, smrzavanjem, grašak za kulinarsku upotrebu se može upotrebljavati i do godinu dana, pa i više.