Niski ili visoki, kasni ili rani, grah broji nekoliko hiljada vrsta i svi pripadaju porodici leguminoza (mahunarki). Grah (Phaseolus) se dijeli na zrnaše i mahunarke. Zbog obilja proteina, ugljikohidrata, minerala, posebno željeza i magnezija, kao i vitamina B1, B6, E i K, u narodnoj medicini se koristi za reduciranje šećera u krvi, smanjenje holesterola, kao i za održavanje zdravlja probavnih organa. Sorte graha se razlikuju po veličini, obliku, boji i nježnosti mahune. Neke sorte se uzgajaju u svrhu branja mahuna, jer imaju nježan i mekan plod. Dok sorte za uzgoj sjemena (graha) imaju jaku i previše vlaknastu mahunu, koja se ne može koristiti u kulinarstvu u bilo kojem stadiju razvoja.

Priprema tla i sadnja

Grah je najbolje saditi kada prođe opasnost od proljetnih mrazeva i kada temperatura tla dostigne najmanje 18 C°. Zavisno od područja, grah se sadi od sredine aprila ili početka mjeseca maja. Prerana sadnja može dovesti do zakašnjele klijavosti sjemena ili, u najgorem slučaju, do truleži sjemenke. Vrlo lako se grah uzgaja na osunčanim mjestima i svim vrstama zemljišta sa dobrom drenažom. Nema posebne zahtjeve prema plodnosti tla, s obzirom da se nakon izrastanja sam hrani ispuštanjem velikih količina azota u tlo. Manje plodna tla preporučljivo je pognojiti sa zrelim stajskim gnojivom, 15 dana prije sadnje graha. Sadnju graha je najbolje obavljati u redove, i to na teškim tlima sjemenke se postavljaju plitko do 2,5 cm, na srednje teškim tlima do 5 cm, dok na lakšim tlima do 10 cm.

Za visoke sorte graha potpore se postavljaju prije sadnje, zatim se oko svake potpore posade 3-4 sjemenke, pa na ovaj način sadnice graha će rasti oko potpore i vezati se za nju kako se lozaju. Sadnja niskih sorti se najčešće obavlja u redove, i to u razmaku 5-6 cm između sjemenki i do 50 cm između redova. Visoke sorte graha je najbolje saditi sa kukuruzom, jer kukuruz troši velike količine azota iz zemlje, a grah ga nadopunjuje. Niske sorte graha se najbolje slažu sa krompirom ili paprikom i paradjzom, jer kao i kukuruz uzimaju iz tla azot, a grah hrani tlo azotom. Grah se nikad ne bi trebao uzgajati zajedno sa lukom, repom ili cveklom.

Njega i zaštita

Za zalijevanje graha najbolje su se pokazali sistemi za navodnjavanje, jer se na taj način ne vlaže listovi biljke, što sprječava pojavljivanje gljivičnih oboljenja. Biljka u fazi cvjetanja ima veće zahtjeve prema vodi, pa se preporučuje održavati tlo umjereno vlažnim. S obzirom da grah ima plitko korijenje, brzo se isušuje, pa se oko stabljika, u organskoj poljoprivredi, postavlja sijeno ili slama, koja čuva vlažnost tla. U konvencionalnoj poljoprivredi najčešće se koriste malč folije, koje sprječavaju izrastanje korova, griju tlo i odražavaju njegovu vlažnost. Visokim sortama graha je preporučljivo otkidati vrhove loze, kada dođu do vrha potpore, jer se tada energija biljke usmjerava za izrastanje veće količine mahuna.

• Mnoge vrste graha su osjetljive na pojavu biljnih uši, gusjenica, plijesni i puževa. Preventivna zaštita uključuje:
  sadnju zdravog sjemena na mjestu gdje se grah nije sadio najmanje 3 godine,
• zalijevanje ostajalom vodom samo po zemlji oko korijena stabljike,
• posađen dragoljub između redova tjera puževe,
• redovno špricanje rastvorom koprive sprječava pojavi lisnih uši,
• preventivno špricanje modrom galicom čuva stabljike graha od napada gljivičnih oboljenja.

Berba

Zavisno od sorte i svrhe uzgoja niske vrste graha bit će spremne za berbu za 50-60 dana nakon sadnje, dok visoke za 60-90 dana, zavisno od sorte i područja gdje se uzgaja. Mahune se beru, prije formiranja zrna u mahuni, kada su dovoljno duge, čvrste i mlade. Što se više obiru to stabljika više mahuna proizvodi. Mahune se nikad ne bi trebale obirati dok su mokre od kiše ili rane jutarnje rose, kao ni po vrućem ili hladnom vremenu. U svrhu uzgoja graha, mahune se ostavljaju na stabljici dok ne postanu suhe i drvenaste sa jasno izraženim zrnevljem iznutra. Nikad ne dopustiti da se na stabljici mahuna do kraja osuši jer tada stabljika umire.